Snow Patrol - Chasing Cars
" We'll do it all
Everything
On our own
We don't need
Anything
Or anyone
If I lay here
If I just lay here
Would you lie with me and just forget the world?
I don't quite know
How to say
How I feel
Those three words
Are said too much
they're not enough
If I lay here
If I just lay here
Would you lie with me and just forget the world?
Forget what we're told
Before we get too old
Show me a garden that's bursting into life
Let's waste time
Chasing cars
Around our heads
I need your grace
To remind me
To find my own
If I lay here
If I just lay here
Would you lie with me and just forget the world?
Forget what we're told
Before we get too old
Show me a garden that's bursting into life
All that I am
All that I ever was
Is here in your perfect eyes, they're all I can see
I don't know where
Confused about how as well
Just know that these things will never change for us at all
If I lay here
If I just lay here
Would you lie with me and just forget the world? "
TUGA...
Danas sam užasno tužna... Toliko je lijepih stvari kojima bih se htjela veseliti, i zahvalna sam na njima, i u većini su mi situacija ne samo dovoljne, nego i previše i ne mogu vjerovati koliko sam sretna...
Danas to ipak ne mogu, postoji samo jedna stvar koju želim za sebe, a to je ljubav.
I kad mi se čini da je stvar već rješena, da nema šanse da ne uspije, da sam napokon dobila priliku za nešto sjajno, uspije se izjaloviti.
I svi će reći, pa nije to tako velika stvar, koliko ih je nesretnih jer nemaju obitelji, hrane , posao, samo proživljavaju tragedije, koliko je bolesnih... i znam da je to točno i da imaju pravo, i da se nemam na što požaliti, ali meni to ipak ne pomaže.
Povrijedi me, i ne mogu se otarasiti osjećaja da sam poput stare odbačene krpe za prašinu.
Osjećala sam se super s njim, sve je išlo kao podmazano, osjećala sam se sigurnom, znala sam da to stvarno želim, da uživam u svakoj sekundi razvoja te predivne romantične priče, sve te velike riječi, svi ti pokazatelji, sve te situacije koje su sve ukazivale na isto, nisam samo ja bila uvjerena u siguran rasplet te priče, moji prijatelji, njegovi prijatelji...i onda, sve je palo u vodu, ja opet po tko zna koji put nisam izbor,opet je neka druga bila prvi izbor, a ja sam izvisila...
Koliko god pokušavala, ne mogu se osjećati dobro, i uvjeravam se, ma nije toga vrijedno, ima ljudi koji su postojani, koji misle ono što i kažu...
Ne mogu ne biti razočarana i nepovjerljiva, ne mogu se potpuno opustiti...i stalno mislim, koji ja to dug plaćam, koju to lekciju moram naučiti i ne mogu dokučiti, ne mogu shvatiti, zašto ja ne mogu zaslužiti da samo jednom doživim normalan razvoj događaja, bez komplikacija, bez dvostrukih mjerila...nije mi jasno...
Ma svatko se ima pravo predomisliti, svatko ima pravo shvatiti da nije to baš to što želi, mene je samo povrijedio način...
Ne znam, možda sa svime imaju veze ova svjetla i blagdani, kada bi sve trebalo biti veselo i romantično, a ja sam sjetna i razočarana...nemam pojma...
Toliko bih toga htjela reći samo da izbacim ovaj bijes i nelagodu koju osjećam u sebi, da mi glava bude potpuno čista, ali ne mogu naći riječi...
Mah, biti će bolje već sutra...
SIMPATIJA
"...Ako se ikad meni vratiš, neka to bude zadnji put.
Ostarit ću, ogrubit ću, i sve će biti uzalud.
A da te volim nisi znala, niti ćeš ikad saznati.
Jer tako lijepa tako stroga prići mi nisi dala ti.
Simpatija, još si moja simpatija.
I dok teška kiša pada briše uspomene grada.
Još si moja simpatija.
Idi sad, zbogom, budi sretna s drugim.
Pruži mu mnogo nježnosti.
Al ma gdje bila, bit ću s tobom, ko svjetionik prošlosti.
Simpatija, još si moja simpatija.
I dok teška kiša pada briše uspomene grada.
Još si moja simpatija..."
- PLAVI ORKESTAR -
Danas me spopala neopisiva želja da prekopavam po starim slikama, spomenarima, pismima i ostalim uspomenama. Toliko su mi uljepšale dan, tada je sve bilo tako slatko, jednostavno, blentavo, simpatično...
Sretna sam nastavila obavljati obaveze po gradu, i potpuno neočekivano naletila sam na njega, svoju prvu ljubav, simpatiju i nevjerojatan osmjeh mi se razvukao licem. 
Tada sam se sjetila ove pjesme i cijeli mi je dan bila u glavi.
Nisam mogla vjerovati kakav učinak još uvijek ima njegov osmjeh, oči, a bilo je to tako davno,dječja ljubav,no meni ga je svejedno još uvijek užasno drago vidjeti.
Kako je to čudno, kako neki ljudi obilježe tvoj život, uvuku ti se u srce i misliš da si ih zaboravio, a ustvari, ne želiš ih izbaciti iz njega, skroz slatko.
Smijala sam se cijeli dan sjećajući svega vezanog uz njega.
To je bio onaj period u kojem je sve što bi se saznalo u vezi zaljubljenosti pretvaralo u potoke crvenila, nekontroliranih leptirića u trbuhu, pognute glave i misli "Ajme kakav bed, pa on sve zna!! Koma!! Kako ću sad u školu?!" Hahahaha, ajme predobro!
Dakle,želim samo reći:
hvala ti zbog lijepih uspomena,najmanje što mogu jest, eto, javno priznati da sam bila ludo zaljubljena u tebe, kad već onda nisam mogla, i posvetiti bar jedan mali post tebi, svojoj Simpatiji. 
SASVIM OBIČAN DAN
Baš tako, totalno jednostavno, bez obzira na sve probudiš se s osmjehom na licu, i nakon dosadne kiše ugledaš sunce.
Sve se čini tako jednostavno i moguće, a 100 mi prepreka stoji na putu, ali mene nije briga.
Ne znam hoću li položiti sutrašnji ispit, ne znam hoću li uspjeti vratiti lopticu na svoj teren, ili uspjeti objasniti mu da je dobio krive informacije...ne znam, ali u ovom savršenom trenutku to je nevažno.
Potpuni mir, sigurnost, čvrsto tlo pod nogama i ljepota trenutka.
Kao da je sve stalo, i vrijeme je zastalo...
Zašto ljudi vole toliko komplicirati? Uvijek od najjednostavnije situacije stvore pravu dramu. A sve je jasno i izvedivo. Ili, zašto ljudi vole odlučivati umjesto drugih, bez pitanja, bez potvrde, bez dopuštenja?
Nikada se nisam znala nositi s osjećajima, nisam im se znala prepustiti, nisam ih znala prepoznati, bojala sam ih se, nisam znala čitati znakove koji su svima bili jasni, svima osim meni. Mislim da po tom pitanju nikada neću ni naučiti čitati između redova. Neću imati hrabrosti ni pretpostaviti nešto, iz jednostavnog razloga - ne želim se prevariti i razočarati, jer moj ego je golem i ne podnosi udarce. Ne znam se zaljubiti.
Žao mi je odustati, ali ne vidim drugu opciju...presložiti prioritete i staviti fax u prvi plan čini mi se realnim izborom, dobrim izborom...ali opet odustati ili samo odgoditi rješavanje tog nesporazuma...ili je to samo izlika da opet po stoti put pobjegnem od emocija, da ne moram, jer se bojim, riskirati...a onda taj savršeni trenutak! Onaj u kojem sve izgleda jasno, u kojem osjećam samo mir, u kojem nema brige, nema labirinta, nema konfuznih snova, nema misli koje lutaju, nema postavljanja jednadžbi koje će mi pomoći doći do cilja, nema zanesenosti, nema brutalne realnosti...samo sunce, ljepota svijeta, sigurnost i malena ja u sredini potpuno uronjena u mir.
Što sam ja ustvari htjela reći? Ah da, da sam kukavica koja prviše analizira.
Što i kako dalje? Ne znam, rješenje će doći putem, možda će kasniti, možda se neće činiti ostvarenim, ali prepoznat ću ga kad budem spremna. Bog zna što je najbolje za mene i potpuno Mu vjerujem.
S odmakom
Dobro je, stvarno je sve dobro. Život je putovanje, čudno, zamršeno, puno situacija koje zahtijevaju od tebe da ih shvatiš naknadno, poput nekog AHA efekta...
Pitaš se i razbijaš glavu tražeći rješenje, a onda ni od kuda ono se samo nametne.
Mislim da ne postoji moment u kojem možeš biti, ili u kojem jesi, potpuno zadovoljan. Jer baš je to ono ljudsko u nama, uvijek stremimo nečem višem, uvijek želimo doseći nekekav vrhunac, a onda shvatimo da možemo i želimo još puno više.
Tad se stvari samo slože, same od sebe, kao neka slagalica s kojom se mučiš 3 mjeseca i onda, samo tako, u naletu inspiracije, neobjašnjive kreativnosti, sve postaje tako jednostavno, kristalno jasno!
Presložiš sve svoje prioritete, prestaneš se zapitkivati, prestaneš se brinuti, okrećeš ploču u svojoj glavi, zaboravljaš sve što si do sada činio, kako si regairao i razmišljao, i činiš upravo suprotno, i tako je dobro!
Bog se uvijek brine za tebe, daje ti bezbroj mogućnosti, i kad se pitaš jesi li pogriješio, a znaš da nisi, da ti potvrdu, odgovor, i sve sjeda na svoje mjesto.
Ništa nije nemoguće, pa imaš najjačeg pomagača na svojoj strani, On te nosi na leđima kada si umoran, On ti daje snagu,ma zar ti itko išta može kada je On tu za tebe, kad god trebaš?
Nestaju strahovi, nestaju sumnje, shvaćaš koliko si blagoslovljen i ideš dalje. Ponekad zaboraviš, da, sumnjaš i padaš, ali nikad ne ostaješ poražen.
Životne okolnosti nisu jednostavna stvar, ponekad uzrokuju užasnu bol, nepravdu, čine te nesigurnim u odlukama, ruše tvoje samopouzdanje, rastužuju te, čine te bijesnim...ali to je samo prolazan moment, traje onoliko koliko mu ti dopustiš da traje. Način razmišljanja mijenja tvoj svijet.
Važno je voljeti, željeti, sanjati, vjerovati, ispitivati, tražiti, ništa nije nemoguće, blokade su u našoj glavi, stvaramo ih sami. Kompleksi su naša izmišljotina, kako da te drugi vole ako ne voliš sam sebe? Kako se osjećaš iznutra, tako te percipiraju.Čovjek se sastoji od tri osobe : one koju misliš da jesi, one koja uistinu jesi i one koja bi želio biti.
Obrambeni mehanizam stvara maske, i misliš li da ih držiš pod kontrolom, ispostavi se da nije tako, toliko ih navučeš da više ne znaš tko si, ne znaš kad ih mijenjaš, ne znaš koje je tvoje pravo lice, izgubiš se u moru lica koje si stvorio za kojekakve prilike.
Ljubav je ono što trebaš, što nedostaje, što te čini potpunim. Uvijek sam mislila da je neuzvraćena ljubav najgora vrsta ljubavi, ali nije tako, najgora opcija je živjeti bez ljubavi. Ona je plemenita, nesebična, lijepa, potpuna, savršena,sjetna, ponekad bolna, iskrena, jaka...
Zatvorila sam se u svoj svijet, puna strahova, nespremna riskirati, nespremna dati sebe. Onda sam shavtila da ne želim udarati po svom egu, a to nema veze s ljubavlju, ima veze sa sebičnošću.
Nije se lako prepustiti i ja još ne znam kako to učiniti, ne znam hoću li ikad znati, ili naučiti.
Ali mogu se truditi, iz dana u dan, malo po malo. Hoću li uspjeti, ne znam, ali ću riskirati, jer isplati se. Samo nemojte zaboraviti svoje prijatelje, one prave, one koje ne možeš nabrojati čak ni na prste jedne ruke, jer to je greška koja se ne oprašta.
Ne znam ni sama
Tko jesam, što sam, gdje idem, vjerujem li...
U svađi sam sa svojim mislima, svijetom, ljudima...
World is not a happy place... Ne želim više pisati, ustvari ne znam više pisati. Imam osjećaj da se ponavljam, uvijek isto, nikako se pomaknuti. Više ne znam što pričam, sve je tako zbrčkano...
Zrakoplovi se zalijeću u zgrade, teroristi prijete i maltretiraju svaki dan, stvara se nova nuklearna sila, prijeti se nuklearnim napadima...i čemu onda služi povijest, kako bi se ponavljala, kako se iz nje ne bi apsolutno ništa naučilo?
Brat diže ruku na brata; još uvijek; majke ubijaju novorođenčad; opetovano; vjerska, rasna, nacionalna netrpeljivost; neizbježna...povijest, sadašnjost i budućnost; ja ih nimalo ne razlikujem...
I što, jednog dana bi ja trebala donijeti dijete na ovaj svijet? Učiti ga da bude moralan, ponosit, čestit, usaditi mu moralne kvalitete i pustiti ga da gleda nepravde svaki dan, da ga gaze, da ima osjećaj manje vrijednosti, naivca i budale, jer svi oko njega govore "Ne isplati se biti pošten!"
Da, to je život, bespoštedna borba, ustajanje s poda iz dana u dan, traženje smisla, traženje nečeg lijepog u cijeloj ovoj drami, okretati obraz svaki dan, primati udarce svaki dan, ostati svoj i još štošta dok ti za vratom vise krediti,traženje posla, traženje sebe, pronalazak srodne duše koja će ti pomoći nositi breme dok se i sam slama pod teretom svojeg.
U svađi sam sa svojim mislima, ne hvatam ih, ne razumijem ih, ne znam što dalje, ne znam kako ne izgubiti vjeru u ljude, ljubav, ljepotu, dobrotu, nadu...u svađi sam sa svijetom... trebam odmor, trebam tanku nit koja će povezati cijeli ovaj kaos... trebam hrabrost i snagu... u potrazi sam za optimizmom koji će me održati na površini...
Više ne znam plesati, ne znam pjevati, ne mogu čak ni plakati, potpuno sam prazna, ne posjedujem niti jednu emociju...
Čak ne mogu biti niti bijesna, totalno sam pasivna...
Trebam odmor, da se saberem, da se ponovno prepoznam, da pronađem svoju inspiraciju, da shvatim što želim, kako da ispravim sve što ne valja... moram naći svoju zvijezdu vodilju ili kako bi jedan dečko rekao moram naći svoje cipele, ma koliko trajalo... jednostavno trebam vrijeme za sebe da odrastem...
"...U javnom WC-u, flomasterom ispisan je zid, brodolomci šalju poruke u boci, to ne vidi nitko, čita ih samo Dragi Bog, koji može ovo ludilo zakočit..."
Hvala na dosadašnjoj potpori i razumijevanju, već se čitamo, velika pusa
TIPIČAN RUJAN
Nevidljiva sam.Tako se osjećam zadnjih dana, iako se uvjeravam «sve je to samo faza», potpuno nebulozni i konfuzni snovi, a ipak toliko jasni i smisleni samo meni, ne dopuštaju mi da zaboravim kako se osjećam. Čak i kada spavam okružena sam bezbrojnim podsjetnicima kako se osjećam iz dana u dan.
Ne mogu se pomaknuti, osjećam se potpuno paralizirano. Kao da pokušavam trčati, a div mi pritišće ramena, tako svaki moj trud i napor postaje beznačajan, ne mogu se otrgnuti, preslaba sam…
Čega god da se uhvatim, ne polazi mi za rukom, što god odlučim postaje totalni bezuspjeh…
Opet sam uletila u klopku, toliko sam bila oprezna, pazila da to ne ponovim, i opet sam naivno ušetala u svoju osobnu tamnicu…
Ne osjećam se dobro s ljudima s kojima sam svaki dan, s kojima se družim, postali su podsjetnik…želim biti sama, a to nitko ne shvaća, stalno me ispituju o jedno te istim stvarima o kojim ih molim da me ne pitaju…
Tužna sam…
Činim nekakve rezove, prekapam po prošlosti i puštam je od sebe, pokapam je i rješavam je se zauvijek…
Zašto je tako teško shvatiti da je to bolan proces? Ili da je osoba sastavljena od bezbroj slojeva? Nemam prekidač, ne mogu se uključiti i isključiti kao mehanička igračka samo zato da se ljudi ne moraju suočiti s činjenicom da ipak nije sve u baš najboljem redu.
Želim da ovaj osjećaj što prije ode, da me ostavi na miru, želim svoj mir i svoju jakost natrag...
Kad bih bar mogla zapamtiti i baš svaki put na isti način izaći iz svoje čahure nesigurnosti...
Kako uopće zavoljeti sam sebe? Postoji li način na koji možeš percipirati sebe onako kako te vide tvoji prijatelji? Zašto uvijek zaboravljam cijeniti neizmjeran Božji dar, život?
Još uvijek ne znam prihvatiti samu sebe. Zanemarujem talente, prepuštam se malodušnosti, zaboravljam dati, i ne znam kako primati,bojim se riskirati, optimizam ne nalazi put do mog mozga, osjećam se kao okovana ledom.
Ponovo me obuzima sumnja, sumnja u sve, preispitujem, tražim, nalazim i opet sumnjam, nezahvalno odbacujem dokaze i počinjem ispočetka...
Nalazim se u začaranom krugu, a ne znam kako ga prekinuti...
" Bože, dao si mi sve, molim Te samo još jedno, Daj mi zahvalno srce..."
Ti me vodi preko voda
Ti me vodi preko voda, putem drevne kule Tvoje,
jer su u njoj od počela, okovane misli moje.
Ja ću kucat na to drvo, što kroz prostor grane širi,
na to drvo, drvo prvo, kojem korjen vječno živi.
Ti me vodi preko voda, bile mirne, bile jalne.
Budi pramac svjetlog broda, otkrij meni luke stvarne.
Ti me vodi, makar pao,
Ti što imaš prava druga. Jer si malo do sad dao.
Vodi mene kraju kruga.
Ti me vodi preko voda, da upoznam sebe sama.
Tu gdje vječna gori vatra, samo iskru traži tama.
Ako jesi Snaga svega, ako čuvaš ključe znanja,
Ti me vodi, meni treba u toj tmini svjetlost danja.
- Zdenko Runjić -
Tragedije su dio života. Tako kažu. I što? Ja bih to trebala prihvatiti samo tako, kao činjenicu? Gledaš tugu na licu prijateljice, neizdrživu, ne možeš joj pomoći, ne znaš kako je utješiti, jer te uopće ne čuje, od šoka, boli...sve postaje nevažno, sve što je bilo prije, sve teške riječi, baš sve. Trenutno si tu za nju bezuvjetno, a za nekoliko dana vratit ćeš se svojoj rutini, starim odnosima, kao da se tako velika tragedija nije ni dogodila...samo tako, u trenu jedan je život izbrisan...
Kako smo licemjerni, danas i još par dana osjećaš grizodušje, ubija te krivnja, i izgovaraš velike riječi, u svakom trenu možeš računati na mene, misliš da ćeš zaustaviti svoj život, cijeli se posvetiti onome koji pati, ali nećeš, nastavljaš živjeti svoj život, pa još malo grižnje savjesti, tu i tamo pomisliš što li okolina misli o meni, pa možda ne ispunjavam očekivanja, i tako stalno.
Onda se pitaš nije li licemjerno i zivkati svaki dan, nuditi se za pomoć,iako je preočito da ti tamo uopće ne pripadaš, a da se nešto tako staršno nije desilo, tko zna kada bi se čuli, vidjeli, vjerojatno za 2 mjeseca i to iz osjećaja dužnosti, pa još malo grižnje savjesti, kako tako možeš misliti u ovom trenutku, pa se unutar sebe boriš mislima, što bi trebalo, što ne, kako tko gleda na sve, na tebe, što je ispravno, što nije...i krug se uporno ponavlja.
Kako god bilo ispravnog odgovora nema, opravdanje za tebe ne postoji, i koju god odluku donijela bit će, odnosno jest pogrešna, jer u svim postupcima netko će biti povrijeđen...
Jedino bitno jest da nikada ne smiješ podcjenjivati ono što imaš, koliko god težak križ bio koji nosiš, nekome je još teže, iako se tako ne čini, s njegovim/njezinim problemima sigurno se ne bi znao nositi, posrnuo bi milijun puta...
Volite, ljubite, sanjajte, opraštajte, jer svaki je trenutak neponovljiv i dragocjen...
KAŠA...
U glavi mi je poprilična konfuzija...nije da se ništa ne događa, možda čak i previše toga,pa još i sve te silne obaveze... više ne znam kad spavam, a kada sam budna 
Od kad su mi udarili apsolventski pečat u moj mali, slatki, plavi index, osjećam kako bi mogla malo sjesti i razmisliti, donijeti neke odluke koje se od mene očekuju, ili bi ih ipak mogla odgoditi, još samo malo...tako mi se ne da odrastati, i tražiti zaposlenje, ja ovako malena izgubit ću se u tom svijetu 
Konstantno sam u nekom pokretu, i to je super, jer uopće ne stignem razmišljati, ni misliti, i strah me je moje reakcije, kad se sve slegne i kad sve moje potisnute misli isplivaju na vidjelo...još nisam uspjela procesirati i prihvatiti stvari koje sam nedavno saznala, a to su one stvari koje isplivaju samo pod prejaaakom količinom alkohola, pa ti sad misli 
Prokleti alkohol, ma nikad mi nije jasno zašto dirati u prošlost, pa treba je pustiti tamo gdje je, a ne izazivati konfuziju prijateljici u glavi s besmislenim priznanjima...
I opet se ja pitam čemu sve to, nikako da naučim
Sve mi je tako čudno, tako mi je nekako prebrzo završilo, mislim znam ja da me tek sad čeka pravi posao, ostatak ispita, diplomski, ali ipak...nekako sam sjetna, a opet sretna, pa sjetna...pa tako stalno...
Raspoloženje mi sve više sliči na sinusoidu, oscilacije su u golemim razmjerima...
Malo sam rastrgana između djevojčice koja želim biti, i "odrasle žene" koja bih trebala postati...
Ah, naravno da imam na tisuće pitanja, a nikad odgovore...
A do kad tako?
Eto, tek toliko da se javim, puknut će mene već kreativnost, pozdrav
NEPOVEZANE MISLI...
Ponijela me nostalgična melodija…razmišljam ja…sretna sam…i dalje je sve na svom mjestu, možda čak i bolje posloženo…tko bi ga znao…
Fascinantni su ljudi…možeš ih vječno promatrati i svejedno ih nećeš pročitati, bar ne u potpunosti…
Nikako da nauče razliku između ljubavi i posesivnosti…čemu potreba za vlasništvom nad osobom koju navodno volimo?
Jedna meni draga osoba takve je ljude nazvala emocionalnim pijavicama…pojam koji je u potpunosti jasan…
Samo ne znam glume li nam ljudi na samom početku, pa to stvarno ne uspijemo vidjeti, prepoznati,ili se s vremenom pretvore u kamen koji nas guši, opterećuje, jednostavno teret koji vučemo za sobom ne shvaćajući kada je draga nam osoba postala gotovo pa neugodna obaveza??
Nikako da naučim prestati davati šanse, uvijek iznova i iznova i iznova pokušavam biti dobar ili bar donekle pravedan samaritanac, tražim opravdanja za zlobu, postajem spužva…i tako u krug, nekakav nezaustavljiv ciklus…
Recimo da učim prihvatiti stvari onakve kakve one jesu, polako i sigurno, ljudi jesu postali sebični, i oni rijetki biseri baš nekako sjaje u masi…
Samo da i oni ne odustanu…nek se ne promijene…
Sigurna sam da se sve događa s razlogom, iako se tako ne čini, uvijek treba gledati dugoročno, tamo negdje, u malo daljoj budućnosti, bit će jasno zašto su se stvari odigrale baš tako, i imat će puni smisao…
Za sada uživam u svojoj slobodi, bez imalo grižnje savjesti, osjećaja krivice, za promjenu mislim na sebe…i tako je dobro!
